понедељак, 29. новембар 2021.

KING RICHARD

KING RICHARD Reinalda Marcus Greena bio je jedan od najočekivanijih filmova ove godine što se mene tiče, a svakako kad je reč o Warnerovom slateu koji od početka sezone izlazi uporedo sa HBO Maxom što dovodi do neobičnih rezultata na blagajnama. Naglašavam Warner i HBO Max zbog toga što je ovo film koji je Will odlučio da snimi u okviru tradicionalnih studija baš da bi priča doprla da bioskopa, sa idejom da se ponovo desi communal experience jer ga tema zahteva.


Međutim, to se na kraju nije desilo jer je film krenuo uporedo u bioskopima i na HBO Max i ovaj drugi vid prikazivanja je odneo prevagu, učinivši bioskopski skor KING RICHARDa krajnje skromnim ali ga ne čineći promašajem, što je sad jedan potpuno novi vid apsurda u doba hibridne distribucije. Finansije na stranu, ono što je Will zamislio, to kolektivno iskustvo, ono se uglavnom nije desilo.


Međutim, samo oni koji ga nisu gledali u bioskopu su zapravo na gubitku (usled životnih okolnosti spadam među njih) jer reč je o four quadrant filmu u najboljem smislu te reči, biografskoj priči koja govori o usponu sestara Williams ali nije klišetizirana, delom zahvaljujući njihovoj sudbini, delom zahvaljujući dobroj izvedbi Zacha Baylina kao scenariste, Greena kao reditelja i Smitha u glavnoj ulozi.


KING RICHARD ima u sebi zaista nekoliko slojeva iz kojih bi mogao proisteći po jedan film i obuhvata ih sve, pritom ne stvarajući konfuziju oko toga o čemu je film. Prvi sloj je centralna ličnost Richarda Williamsa, oca sestara Williams i nekonvencionalnog arhitekte njihovog neverovatnog sportskog uspeha. Njegov plan napisan na 78 strana još dok su bile deca, deluje kao potpuni put u propast, isto kao i neke odluke koje je donosio protiveći se savetima vrhunskih profesionalaca, i što je još važnije stvarajući nelagodu svuda oko sebe, povređujući one koje voli.


Richard Williams je u tom smislu nekonvencionalan primer "teniskog oca", jednog koji nije stvorio traume deci terajući ih na trening i stvarajući od njih takmičare pre nego ljude, ali isto tako proizvodeči stres i traume upravo zbog tog "izdvajanja iz miljea". U tom smislu, svet vrhunskog sporta u koji se uključuju veoma mlade devojčice zaista deluje bezizlazno jer i mejnstrim put i alternativni put deluju podjednako teško za mlade i neformirane ličnosti.


Sticajem okolnosti, Williamsov plan je uspeo u meri da su njegove kćeri danas posmatrane kao najveće igračice u istoriji sporta.


Zatim, imamo priču o samom sportskom poduhvatu koja je konvencionalni deo svakog sportskog filma i ona je ovde stavljena u drugi plan, i onako kako treba postavljena u funkciju ispoljavanja junaka, njihovih stanja i emocija.


I konačno, imamo klasnu temu, a to je kako dve devojčice iz Comptona uspevaju u sportu u kome se igrač od malih nogu priprema za karijeru koju možda nikada neće ostvariti, uz ogromna finansijska ulaganja porodice, što je naravno ovaj sport činilo, a čini ga i dalje, gotovo ekskluzivno belačkim. Dakle, ta tranzicija, klasna i rasna je izuzetno bitna komponenta, dolazak afroamerikanaca koji imaju puno uspeha u sportovima koji su lukrativni od malih nogu u sportu koji iziskuje ulaganje, i promena paradigme u tom domenu.


Zach Baylin uspeva da obuhvati sve ove motive a da ne zaguši film. Pritom, strukturira ga jako dobro, ide iz jedne "krupne" celine u sledeću, prateći tok priče, spontano nudeći nešto što ima elemente Best Of događaja a opet sa jasnom propulzivnošću kvalitetne melodrame u kojoj se likovi i odnosi postepeno razvijaju. Ovo je jako vešto postavljen scenario, školski primer mirenja kvalitetnog pripovedanja iz karaktera sa imperativom prikazivanja pivotalnih događaja.


Tom ritmu doprinosi i Green koji film režira akademski, u najboljem smislu te reči, sa jasnim akcentima i intervalima, protagonizmom likovima, pravovremenim ubrzanjima dešavanja kroz optimalnu upotrebu montažnih sekvenci, odličnim izborom koja scena treba da "otraje" a koja ne. I u tom pogledu, Green ovde drži jako dobar podsetnik kako se pripoveda i kako se snima film.


Slikao je Robert Elswitt, stari profesionalac, film je atmosferičan, odlično evocira epohu i ambijente, bez nametljivosti, bez onog naglašavanja - "jao, sada smo u toj i toj godini", i sa veoma energičnim i uzbudljivim sportskim prizorima.


Ključni kohezivni faktor je naravno Will Smith u izvanrednoj glavnoj ulozi kroz koju se prelamaju sve ove velike teme, a da nikada njegov Richard Williams ne prestaje da bude čovek u koga verujemo, iako se sa njim ne identifikujemo, pa ni ne slažemo veoma često. Will Smith vuče ceo film i ostatak glumačke podele koje ja odlična, od devojčica koje igraju Venus i Serenu, do svih ostalih, uključujući i Jona Bernthala u ulozi teniskog trenera Ricka Maccija, u krajnje atipičnoj nice guy roli za njega.


KING RICHARD je pogodak na svim nivoima, i potpuno je jasno zašto je Smith radije odabrao ovaj film od Gunnovog SUICIDE SQUADa, i na koje je sve načine njime oplemenio svoju karijeru u celini, kao i svoj trenutni glumački rad.


Posle filma ALI, ali i CONCUSSION, Smith se nameće kao glumac i producent koji na vrlo interesantan način prikazuje istinite priče iz sveta sporta na velikom ekranu, približavajući ih bez suvišnog doterivanja najširoj publici u njihovoj složenosti.


* * * * / * * * *

субота, 13. новембар 2021.

NUYORICAN BASQUET

Julio Cesar Torres i Ricardo Olivero Lora snimili su kapitalni dokumentarni film NUYORICAN BASQUET o tome kako su njujorški Portorikanci uticali na čuvenu portorikansku školu košarke. Mi kao poznati pacijenti Portorikanaca od 1972. na OI u Minhenu pa sve do Mundobasketa u Indijanapolisu 2002. godine barem znamo koliko je to značajna košarkaška nacija.


Neki od učesnika 1972. i čuvene  utakmice koja je razjarila Ducija Simonovića se vide i ovom filmu ali fokus je na 1979. i na Panameričke igre koje su održane u Portoriku u osetljivom političkom trenutku kada su aneksionisti bili na vlasti i kada je nacionalni ponos bio na vrhuncu a ostvro na ivici pobune. 


Film polazi od teze da su konkretno njojorški Portorikanci doneli stil sa betonskih terena u Portoriko i od njega izgradili nacionalni stil.


Ipak, pripreme za 1979. godinu bile su duge i nekonvencionalne, čak je i jedna balerina učestvovala kao savetnik da bi igrači postali gipkiji.


To je vreme pre trojke a znamo da su portorikanski tereni mesto za razne eksperimente sa brojem poena kojim se nagrađuju šutevi sa distance a Portorikanci su buli baš gipka two-way ekipa koja ima meku ruku i kad puca iz daljine i kad zakucava.


Na kraju manjak suvereniteta doveo je do toga da se košarkaši nisu pridružili olimpijskoj delegaciji 1980. koja se uputila u Moskvu gde bi u odsustvu SAD mogli da računaju na visok plasman.


Okosnica je turnir 1979. koji vrhuni finalom protiv SAD za koji u to vreme igraju školarci Isaiah Thomas, Kevin McHale i Ralph Sampson između ostalih, i ta utakmica se posmatra kao prelomna tačka za razvoj tamošnje košarke. 


Film je dinamičan, donosi sjajne sagovornije i još sjajniju arhivu. Konvencionalan je ali vešto izveden i mislim da ga ljubitelji košarke obavezno moraju pogledati. Filmofili ne toliko.


* * * / * * * *


четвртак, 11. новембар 2021.

SPACE JAM: A NEW LEGACY

SPACE JAM: A NEW LEGACY Malcolma Leeja je film s kojim Lebron James preuzima Jordanovu ulogu u savremenoj pop kulturi, odnosno etablira se kao porodična i kulturna ikona koja je zrela da se uključi u američki kanon, zajedno sa Looney Tunesima.


Iako sam ja od recentnih dugometražnih Looney Tunes filmova veoma voleo BACK IN ACTION, činjenica je da je SPACE JAM zbog tog ukršatanja sa NBA zaista ostvario sinergijski efekat gde je ostao zapamćeniji od boljeg filma zahvaljujući Jordanu, a opet i gradeći njegov ikonični status zahvaljujući Looney Tunesima.


Lebron to isto postiže sa SPACE JAMom i ovaj film više vidim kao verifikaciju statusa, nego kao neko zasebno ostvarenje. I u tom pogledu A NEW LEGACY postiže cilj, etablira Lebrona kao ikonu koja iskoračuje sa parketa u trajne vrednosti pop kulture.


Sam film je bolje zamišljen nego što je izveden. Evidentno je da Malcolm Lee nije reditelj vičan tehnološki kompleksnim spojevima live actiona i animacije i to se oseća na mnogo nivoa, počev od dramaturgije u najširem smislu.


Sama premisa je zanimljva. Warner Brothers ima server čiji je zadatak da im osmišljava formulaične blokbastere i taj server je vođen jednim AI entitetom koji želi da sledeću etapu njegovog etabliranja vodi Lebron. Kada Lebron odbije tu ponudu, AI zarobljava Kralja i njegovog sina ne bi li ga ucenio da odigra spektakularnu utakmicu za njegov račun.


Lebron se tako nađe u svetu Warnerovih IPjeva i posle READY PLAYER ONE, Warner se ovde ponovo poigrava svojim kultnim “svetovima”, te tako Pera Kojot recimo živi u svetu MAD MAXa a na utakmici se pojave protagonisti CLOCKWORK ORANGE kao gledaoci.


Međutim, Malcolm Lee ima problem da nas uvede u priču, nema dovoljno pripovedačke veštine i vizuelnog nadahnuća da to uradi spontanije, bez neprekidnih ball stopper scena u kojima film zastaje da bi nam se objasnila “pravila igre”, gde smo sad u zapletu i ŠTO JE NAROČITO NEOPROSTIVO, gde smo sada u odnosima među likovima.


Neko zloban bi mogao reći da je i to Warnerov legacy jer su oni dugo gajili Nolana u nedrima, ali u svakom slučaju, neki vičniji reditelj bi to bolje izveo.


Sama animacija, Looney Tunes humor itd. su tu. Ali SMALLFOOT ipak ostaje daleko uspešniji Lebronov nastup u WAG produkcijama za sada. Međutim, reklo bi se da je na kraju ovaj film ispunio svoju svrhu i da je poslužio kao solidan vanity project koji je našao svoju publiku.


Pa ipak, novi SPACE JAM je ipak samo repriza, implicirajući da Lebron ima sve što i GOAT, ali da u tome nije prvi.


* * 1/2 / * * * *


субота, 6. новембар 2021.

THE WORLD CUP: A CAPTAIN'S TALE

THE WORLD CUP: A CAPTAIN’S TALE po scenariju Nevillea Smitha i režiji Toma Clegga je britanski televizijski film iz 1982. koji se bavio prvim Svetskim klupskim prvenstvom u fudbalu.


Sličnosti sa filmovima o prvom svetskom Mundijalu iz serijala MONTEVIDEO su prisutne na više nivoa. Prvo, sam šampionat su osvojili rudari iz Durhama jer veći engleski klubovi tog vremena nisu hteli da idu na šampionat i odmere snage sa Juventusom i sličnim tradicionalnim timovima.


Dakle, imamo sličan slučaj kao u Montevideu gde je putovala Jugoslavija bez Hrvata kao u tom trenutku najboljih igrača.


Zatim, imamo hijinxe rudara sa prijateljicama noći što je opet pa vrlo slično onome što se dešava u Urugvaju u MONTEVIDEU, i to su ili neka opšta mesta tadašnjeg vremena ili su autori bili podjednako neinspirisani.


Clegg vodi stvari solidno, ali nažalost ovo na kraju ipak nije neki briljantan doprinos filmu o sportu. Doduše, postoji i forma mini-serije koja je duža pa je možda i sadržajnija.